Ljudski faktor
Naš planet ima više od 7 milijarda ljudi koji govore između 6 000 i 7 000 različitih jezika. Svega nekoliko jezika govore stotine ili milijuni govornika, kao što su engleski ili kineski, ali većinu jezika govori tek nekoliko tisuća ili samo nekoliko govornika. U stvari, 96% svjetskih jezika govori samo 4% ljudi. Europljani često doživljavaju svoj kontinent kao prostor s iznimnim brojem jezika, pogotovo kad ga porede s jezicima Sjeverne Amerike i Australije. Ipak, samo 3% od ukupnih svjetskih jezika, nekih 225 jezika su autohtoni europski jezici. Većina svjetskih jezika koji se govore u širokom području s obje strane ekvatora - u jugoistočnoj Aziji, Indiji, Africi i Južnoj Americi. No, između pola i dvije trećine svjetske populacije dvojezično je u određenoj mjeri, te značajan broj je i višejezično. Višejezičnost je puno normalnije ljudsko stanje nego jednojezičnost. Raznovrsnost jezika i kultura, kao i u slučaju biološke raznolikosti, sve se vidi i očituje kao dobro i lijepo samo po sebi. Svaki jezik ima svoj način gledanja na svijet, te je proizvod svoje vlastite povijesti. Svi jezici imaju svoj individualni identitet i vrijednosti, te su svi jednako primjereni kao načina izražavanja ljudima koji ih koriste. Znamo kada usporedimo tempo kojim djeca uče govoriti, da nijedan jezik nije urođeno teži nego neki drugi jezik.
Struktura jezika
Jezik je sustav znakova, zvukova i simbola koji koristi skupina ljudi u mnoge svrhe, uglavnom da bi komunicirali jedni s drugima, izrazili kulturni identitet, prenijeli društvene odnose, te bili izvor radosti (primjerice, u književnosti). Jezici se razlikuju jedni od drugih po svojim zvukovima, gramatici, govoru, te uzorcima diskursa. Ali, svi su jezici vrlo složeni entiteti. Jezici se razlikuju u broju svojih samoglasnih i suglasnih glasova od manje od desetak do više stotina. Europski jezici imaju tendenciju zaliha srednjeg raspona - od oko 25 takvih glasova (npr. španjolski) do preko 60 (npr. irski). Abecede odražavaju ove glasove s različitim stupnjevima točnosti: neke abecede (npr. velška) vrlo su pravilne u načinu na koji simboliziraju glasove; druge (npr. engleska) su vrlo nepravilne. U gramatici, svaki jezik se sastoji od nekoliko tisuća točaka tvorbi riječi i gradnje rečenice. Svaki jezik ima ogroman vokabular na raspolaganju kako bi se zadovoljile potrebe svojih korisnika. U slučaju europskih jezika, gdje je znanstveni i tehnički vokabular vrlo velik, to doseže i do nekoliko stotina tisuća riječi i fraza. Pojedini govornici znaju i koriste samo djelić jezika u odnosu na ukupan rječnik. Riječi koje obrazovani ljudi koriste - njihov aktivni vokabular - može dosegnuti do nekih 50.000 riječi; riječi koje znaju, ali ne koriste - njihov pasivni vokabular nešto je veći. U svakodnevnom razgovoru, ljudi često koriste mali broj riječi, ali s velikom frekvencijom ponavljanja. Procijenjeno je da je 21-godišnjak već izrekao približno 50 milijuna riječi. Živi jezici i kulture stalno se mijenjaju. Ljudi međusobno utječu jedni na druge načinom govorenja i pisanja. Novi mediji, poput interneta, daju jezicima nove mogućnosti za rast. Govornci su uvijek u kontaktu jedni s drugima, te utječu jedni na druge na brojne načine, osobito posuđivanjem riječi. Engleski jezik je, primjerice, tijekom stoljeća posudio riječi iz više od 350 jezika, a europski jezici trenutno posuđuju brojne riječi iz engleskog.
Učenje jezika
Zadatak učenja materinjeg jezika je onaj koji ostvarimo u svojih početnih pet godina života, premda neke značajke jezika (kao što je usvajanje vokabulara) i dalje se nastavljaju na neodređeno vrijeme. Jezik se razvija kroz nekoliko faza. Tijekom prve godine života beba proizvodi širok spektar vokala, od čega nastaju obrasci ritma i intonacija, a zatim samoglasnika i suglasnika. Oko prve godine i prve razumljive riječi su izgovorene. Tijekom druge godine slijedi kombinacija od dvije riječi, polako rastući u kombinacije od tri i četiri riječi. Trogodišnjaci i četverogodišnjaci koriste sve dulje i složenije rečenice. Njihov rječnik raste od nekih 50 aktivnih riječi oko 18-og mjeseca starosti do nekoliko tisuća riječi u dobi od pet godina. Maternji jezik pojedinca obično se opisuje kao prvi naučeni ili primarni jezik. To je jezik koji ljudi najbolje znaju, jezik koji najviše koriste, odnosno jezik s kojima se najbliže identificiraju. Kod nekih dvojezičnih govornika, dva su jezika tako usko povezana da je nemoguće izabrati između njih, u smislu "prvog" ili "drugog" jezika. Kod većine dvojezičnih govornika, međutim, razlika je jasnija, kako se učenje drugog ili trećeg jezika odvija u školi ili kasnije u životu. Ne postoji apsolutna dobna granica nakon koje je nemoguće naučiti još jedan jezik. Dvojezičnost je složen fenomen. Mit je da dvojezični govornik ima dva jednako razvijena jezika; u stvarnosti, dvojezični govornici rijetko pokazuju ravnotežu između njihovih dvaju jezika. Drugi mit je da su svi dvojezični govornici isti u svojim sposobnostima; u stvarnosti, oni prikazuju razne vrste dvojezičnosti. Neki zvuče poput izvornih govornika u oba svoja jezika, drugi imaju jak strani naglasak na jednom jeziku. Neki mogu dobro čitati na oba jezika dok ostali mogu to činiti samo na jednom. Neki više vole pisati jednim jezikom, a drugim jezikom mogu samo govoriti. Dvojezičnost donosi razne vrste koristi. Dvojezičnost može poboljšati vašu uspješnost učenja drugih jezika. Štoviše, učenje trećeg jezika olakšano je učenjem drugog. Dvojezični govornici mogu imati neke prednosti u razmišljanju. Postoje dokazi o bržem napretku nego u govornika jednog jezika, u određenim područjima ranog kognitivnog razvoja, te su na mnogo načina kreativniji u svojim jezičnim vještinama. Dvojezični govornici imaju veliku prednost zbog mogućnosti komuniciranja s puno više različitih ljudi zbog činjenice da dvojezični govornici imaju prigodu iskusiti dvije ili više kultura na intiman način. Njihova sposobnost može dovesti do veće osjetljivosti u komunikaciji i spremnosti da se prevladaju kulturne barijere i gradnji kulturnih mostova. Postoje i važna praktična pitanja - dvojezični govornici imaju potencijalnu ekonomsku prednost zbog većeg broja radnih mjesta koja im postaju dostupna. Također, sve je više prihvatljivo da višejezične tvrtke imaju konkurentsku prednost nad jednojezičnim.
Porodice jezika
Jezici su međusobno povezani poput članova obitelji. Većina europskih jezika mogu se grupirati zajedno, zbog svojih zajedničkih početaka, kao jedna, velika porodica indoeuropskih jezika. Jezične porodice u Europi s najviše članica-jezika i najviše govornika su germanska, romanska i slavenska. Porodica germanskih jezika ima sjevernu skupinu u koju spadaju danski, norveški, švedski, islandski i ferojski, kao i zapadnu skupinu koju čine njemački, nizozemski, engleski, frizijski i jidiš. Porodici romanskih jezika pripadaju rumunjski, talijanski, korzikanski, španjolski, portugalski, katalonski, provansalski, francuski, romanski, ladinski i sardinski jezik. U porodici slavenskih jezika su ruski, ukrajinski, bjeloruski, poljski, češki, sorapski, slovački, slovenski, srpski, hrvatski, makedonski i bugarski, a u porodici keltskih jezika su irski, škotski, velški i bretonski, uz pokušaje oživljavanja kornijskog i manx jezika. Baltičkoj porodici jezika pripadaju latvijski i litvanski. Odvojene porodice sa samo jednim jezikom su grčki, albanski i armenski. Baskijski je jedinstven slučaj, jer ne spada u veliku indoeuropsku skupinu jezika, a njegovi korijeni su nepoznati. Ostale jezične skupine, također, imaju svoje pripadajuće članove u Europi. Na sjeveru ćemo naći uralske jezike, a to su finski, estonski, mađarski, nekoliko sámi jezika, kao i drugih manjih jezika u sjevernim dijelovima Ruske Federacije, kao što ingrijski i karelijski. Na jugoistoku nalazimo predstavnike altajske jezične skupine, posebice turski i azerbajdžanski. Kavkasku jezičnu skupinu čine jezici koji se govore na relativno malom i kompaktnom području između Crnog mora i Kaspijskog jezera, a sastoji se od oko 40 jezika, među kojima su gruzijski i abazinski. Afroazijsku skupinu jezika čine malteški, hebrejski i berberski. Svi ovi jezici koriste mali broj abecednih znakova. Većina jezika koristi latinično pismo (latinicu). Ruski i neki drugi slavenski jezici koriste ćirilicu. Grčki, jidiš, armenski i gruzijski svaki imaju svoje pismo. Neeuropski jezici, kao što su arapski, kineski i hindu, uvelike se koriste na prostoru Europe vlastitim sustavom pisanja.
Jezici Europe
Procjene variraju, ali postoji oko 225 govorenih autohtonih jezika. Pet jezika kojima govori većina ljudi u Europi, po broju govornika materinjeg jezika su: ruski, njemački, engleski, francuski i talijanski. No, većina europskih zemalja rutinski rade i funkcioniraju s nekoliko jezika. Iznimke su male države poput Lihtenštajna i Svete Stolice (Vatikana), mada čak i na tim mjestima pronašli smo zapaženu uporabu i drugog jezika. U 49 država potpisnica Europske kulturne konvencije postoji 41 službenih ili nacionalnih jezika, te mnogi priznaju i poseban status drugim jezicima. Većina zemalja ima niz tradicionalno govorenih manjinskih ili regionalnih jezika. Ruska Federacija ima daleko najveći broj jezika kojima se govori na svom području; broj varira od 130 do 200, ovisno o kriterijima. Neki regionalni i manjinski jezici dobili su službeni status, primjerice, baskijski, katalonski i galicijski u regijama Španjolske u kojima se njima govori. Velški ima zaštitna jezična prava u Velikoj Britaniji, kao i frizijski u Nizozemskoj i sámi jezici u Norveškoj, Švedskoj i Finskoj. Zbog priljeva migranata i izbjeglica iz svih krajeva svijeta, Europa je postala prostor sa sve više jezika. London, primjerice, ima više od 300 jezika kojima se govori kao domaćim jezicima. U većini drugih većih gradova, osobito u zapadnoj Europi, vjerojatno ima 100-200 jezika kojima školska populacija govori kao materinskim jezicima. Najčešći jezici su arapski, berberski turski, kurdski, hindu, pandžapski i kineski. Međutim, mnogim od tih jezika govore manjine, te je njihova budućnost ugrožena. Dnevna, neformalna, usmena interakcija između roditelja i djece presudna je za opstanak u jeziku. Stručnjaci procjenjuju da će tijekom ovog stoljeća barem polovica svjetskih jezika, a možda i više, izumrijeti. Unutar dvije generacije svi tragovi jezika mogu nestati kad se djeca više ne podižu na tom jeziku. Razlozi odustajanja od jezika su višestruki, a uključuju fizičko uništenje (kroz krize u okolišu i bolesti) neke zajednice ili prostora gdje obitavaju, aktivni antagonizam prema političkim skupinama, i - najčešći uzrok - ekonomska i kulturna dominacija moćnijih i prestižnijih jezika. No, bez obzira na razlog rezultat je isti, gubitak za čovječanstvo jedinstvenog resursa. Kroz rad Vijeća Europe, dva važna međunarodna instrumenta stupila su na snagu 1998. Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima na snazi je u 22* države članice; Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina koja uključuje neke odredbe za manjinske jezike, koji je na snazi u 39* država članica. Ovi ugovori važni su u zaštiti i promicanju jezičnog bogatstva Europe. (*ratifikacije 2007.). Početkom 21. stoljeća svi europski građani žive u višejezičnoj okolini. U svakodnevnom životu građani se susreću s mnogim različitim jezicima, primjerice u autobusu ili vlaku, putem TV-a, radija ili novina, ili čitajući sastojke na proizvodu u trgovini. Postoji potreba da se pojača znanje i razumijevanje različitosti jezika Europe, kao i čimbenika koji utječu na njihovo održavanje i rast. Postoji također i potreba za generiranjem većeg interesa i radoznalosti o jezicima. Postoji potreba za povećanjem jezične toleranciju unutar i između nacija. Ovo su samo neki od ciljeva Europske godine jezika 2001. koja je bila u organizaciji Vijeća Europe i Europske unije. Uoči zatvaranja događaja godine, Odbor ministara Vijeća Europe odlučio je proglasiti Europski dan jezika koji se obilježava i slavi 26. rujna svake godine, sa sličnim ciljevima.