Vukovar je grad i najveća hrvatska riječna luka na Dunavu, u hrvatskom dijelu Srijema. On je i upravno, prosvjetno, gospodarsko i kulturno središte Vukovarsko-srijemske županije. Vukovar je stari barokni grad. Medu mnoštvom vrlo atraktivnih građevina ističu se dvorac Eltz iz XVIII. st., barokne zgrade u središtu grada, franjevački samostan, župna crkva sv. Filipa i Jakova i dr. U neposrednoj blizini grada nalazi se i arheološko nalazište Vučedol. Osim nabrojanog, postoje još mnoge znamenitosti koje obilježavaju Vukovar. Nažalost, svaka pada u sjenu pred strašnim događajima koji su potresli ovaj grad i njegove stanovnike krajem prošlog stoljeća.Svi mi koji živimo na prostoru bivše Juge vrlo dobro smo upoznati s bliskom prošlosti koja nije bila nimalo blaga prema onima koji su u tom razdoblju živjeli. Najveće zlo koje čovjek može prouzročiti pogodilo je baš naše krajeve te kobne ''91. Počeo je Domovinski rat. Sobom je donio razaranje, tugu, bol, jad, glad, plač, muku i još mali milijun takvih nedaća. To zlo nije zaobišlo ni barokni gradić na Dunavu. Vukovar je grad koji se nalazi na granici sa Srbijom, državom agresorom u Domovinskom ratu. Taj položaj, nažalost, koštao ga je skupo. Srpsko je granatiranje sravnilo grad sa zemljom. Nakon tri mjeseca ogorčenih borbi, Vukovar je 18.11.1991. pao u srpske ruke. U toj agresiji, JNA i srpske paravojne postrojbe ubile su najmanje 1.739 osoba. Taj dan se obilježava svake godine kao Dan pada grada Vukovara. Na desetke tisuća ljudi tog dana sjati se u izmučeni gradić. Ove godine sam tu prigodu imala i ja. Pružena mi je čast da hodam ulicama tog grada-mučenika u koloni sjećanja. Prije toga posjetili smo i Vukovarsku bolnicu, koja također nije bila pošteđena bombardiranja i ratnog razaranja, iako se to protivi svima zakonima, pravilima i deklaracijama. Na samu bolnicu je dnevno padalo oko 900 granata. Ranjenici i bolesnici su bili smješteni u samom podrumu, no čak ni on im nije uvijek mogao pružiti siguran zaklon. Ta bolnica je i dan danas u funkciji, ali dio nje je postao i muzej. Na samom ulazu posjetitelje dočeka kirurški stolac, jedini koji je u ono vrijeme postojao u bolnici. Svaki ranjenik koji je bio primljen prešao je preko tog stolca. Dalje u unutrašnjosti sačuvana je rupa u zidu koju je sama granata napravila. Ta granata, u narodu poznata kao ''krmača'' probila se kroz nekolika katova i dospjela do samog podruma, gdje je jednom pacijentu pala točno između noga. Na sreću, nije eksplodirala, a pacijent je ostao neozlijeđen. Valja napomenuti da je taj čovjek bio srpske nacionalnosti. To je dokaz da je bolnica u Vukovaru primala sve ozlijeđene, što je i njihov posao, i nikakav rat to nije mogao promijeniti. Dublje u podrumu mogu se vidjeti sobe s krevetima i lutke od gipsa u prirodnoj veličini koje rekonstruiraju nesretne ljude. Prolazak kroz tu sobu utjerao je u mene jedan izrazito neugodan osjećaj. To je bila mješavina tuge, boli, bijesa, sažaljenja ali i jeze jer je sve izgledalo tako stvarno. Kao da je vrijeme stalo u tim podzemnim sobičcima. U hodniku su bile postavljene pločice s imenima pacijenata i podatcima od svakog dana ko je dovožen i odvožen iz bolnice i slično. Nakon ceremonije ispred bolnice kolona sjećanja je krenula, na čelu s vojnim postrojbama i djecom mučenika. Prolazili smo istim ulicama kojima su tog kobnog dana prije 24 godine prolazili nevini osuđenici na smrt. Njihov jedini zločin je bio taj što su bili Hrvati. Iznad nas je i nebo bilo tmurno, kao da i ono osjeća muku i tugu zbog nemilih događaja. Prošli smo pored dvorca Eltza koji ponosno stoji u svojoj ljepoti i sjaju. Niz ulice su se nizale barokne zgradice, obnovljene od rata. Ipak, nakon nekoliko lijepo uređenih zgradica izvirila bi i poneka neobnovljena, kao podsjetnik na prošla, ali ne tako davna vremena. Ubrzo je iznad nas nebo parao ogromni poznati vukovarski vodotoranj. Prije dvadeset i kusur godina, unatoč konstantnim bombardiranjima, ostao je uspravno. I dan danas ponosno stoji, odolijevajući vremenu i silnim granatama koje su ga pogađale svaki dan. Tek kad stanete ispod tog tornja, shvaćate koliko ste zapravo sitni. Iako je sav izranjavan i nedostaje mu vjerojatno 30% cigli od kojih je građen te je najbolji svjedok onoga što se događalo, danas je ponos i simbol Vukovara. Dok smo se udaljavali od vodotornja ispred nas se pružio pravac. Uz cestu je bio postavljen veliki transparent. Bio je dug sigurno dvadesetak metara. Na njemu su bila ispisana imena svih stradalih. Nakon što smo prevalili taj pravac ispred nas se pojavilo Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata. 938 bijelih križeva postavljeno je na mjesto gdje je pronađena masovna grobnica. Pored samih križeva postavljeno je i brončano spomen-obilježje s vječnim plamenom. Nakon mise kojoj smo nazočili uputili smo se na Ovčaru. Tu, 11 kilometara od samog grada nalazila se masovna grobnica u kojoj je bilo više od 200 ubijenih ljudi. Danas je tu spomenik u obliku sivog obeliska sa grlicom na kojem piše: "U spomen 200 ranjenih hrvatskih branitelja i civila iz vukovarske bolnice koji su smaknuti u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku.". Posjetili smo i spomen dom Ovčara koji je otvoren u jednom od hangara gdje su počinjeni ratni zločini. Ti hangari su bili ograđeni žicom te su u ratu služili kao koncentracijski logor. Unutra je mrak. Na zidu se izmjenjuju slike krvnički ubijenih ljudi, a u samom podu ispod njih se nalaze njihove osobne stvari koje su pronađene prigodom pronalaska njihovih tijela. Od dokumenata, ključeva, satova, slika pa sve do komada odjeće, sve je bilo postavljeno u sam pod i prekriveno staklom. U sredini sobe nalazi se rupa (ne znam kako bih drukčije nazvala) u kojoj se prikazuju imena ubijenih, koja idu prema sredini te rupe i onda nestaju. Na stropu hangara nalaze se 264 svjetla. Svako od njih označava po jednu žrtvu. Sve to djeluje jako potresno. Kada posjetite ta mjesta, te i sam Vukovar, tek onda osjetite svu težinu ožiljaka koje je rat ostavio, ne samo na građevine, ne samo na one koji su u tom ratu stradali niti samo na one koji su taj rat doživjeli i preživjeli, nego i na mlade koje na sreću ta pošast nije zahvatila. Možda oni nisu na svojoj koži doslovno osjetili rat, ali u ovom gradu to i ne moraju, jer njegove se posljedice još uvijek osjećaju u zraku. Danas, nakon toliko vremena, ostatak Hrvatske se oporavio, nastavio dalje i ide u smjeru razvoja. Ali to se ne događa i u ovom gradiću. Ovdje vrijeme kao da je stalo. Pristizale su u Vukovar razne humanitarne i novčane pomoći za obnovu grada. Ali sav novac svijeta nije dovoljan da se za tako kratko vrijeme oporavi. Grad se može oporaviti u smislu obnove zgrada i slično, ali ne mogu se tako lako obnoviti ljudska sjećanja i tuga za najmilijima. Kažu da su Vukovarci zaboravili kako se smijati. To je tužno, ali vjerojatno i istinito. No, ne treba odustajati. Prešli smo u novo stoljeće. Pred nama su neka nova vremena, bolja vremena. Ove tragedije ne treba zaboraviti, naprotiv treba veličati sve one koji su stradali od krvničke ruke za svoju domovinu. Ali ljudi moraju shvatiti da se trebaju trgnuti. Treba graditi bolji svijet za buduće naraštaje, postići neke rezultate, da bi se bar dio stanovništva koji se iselio vratio na svoju djedovinu. Sigurna sam da im na tuđoj grudi nema topline kao na rodnoj. Kad Vukovar živne, tad će se to i dogoditi. Vratit će epitet Bisera na Dunavu. ''Grad-heroj'' će ponovno zasjati.
ARZUHAL ( tur. / arap. ARZ-IHAL )
-reg. pisana molba; predstavka, memorandum
-izlaganje, predočavanje stanja.
Satrli ste cijeli grad,
napravili grdan kvar,
stog vam kažem, gospodo,
platit ćete Vukovar
Frančeska Čepo, IV.2