U ovome eseju namjeravam pisati o poveznicama između obitelji i škole, o njihovome skladu kako izvesti mladež na pravi put. Odgoj i kultura su veoma važni u procesu sazrijevanja ljudi. Ta dva pojma se dobivaju i stječu u našoj ranoj dobi te se kroz život učimo kako ih uravnotežiti. Ljudi koji su pravilno odgojeni i naučeni kulturi imaju raznorazne povlastice u odnosu na one koji to nisu, jer se to oduvijek najviše cijenilo u društvenoj zajednici. Što se tiče mišljenja da je kulturan i odgojen onaj koji zna drugoga slušati, s time se u potpunosti slažem. Pridavanje pozornosti drugim osobama (ljudima) oko nas je neizmjerno važno i to je jedna od glavnih stepenica ka shvaćanju i poimanju toga što je zapravo kultura. Kultura se može očitovati i u nekim drugim ljudskim postupcima, kao npr. pomaganje drugima u nevolji, iskrenost, itd. Ljudi u svojoj mladoj dobi često uzimaju neke savjete koje im daju roditelji u najboljoj mogućoj namjeri "zdravo za gotovo". Ne shvaćaju da je to samo neka vrsta putokaza, smjernica za naše buduće ponašanje u životu. I sam se često (pro)nađem u takvoj prigodi i "mislim" da sa svojih osamnaest (18) godina već sve znam o životu, da je sve što kažem istina te da ignoriram svaki dobronamjerni savjet koji mi je dat. Naravno, sve je to jedna zabluda. Mladi ljudi poput mene koji su u tinejdžerskoj dobi su zapravo tek "uronili" u taj neki, metaforično rečeno, ocean zvan život. Što se tiče odgoja, francuski književnik Gustave Flaubert je rekao: "Život mora biti neprestano odgajanje". Ta rečenica je u potpunosti na mjestu. Kao što sam već spomenuo, ljude se odgaja od rane dobi, no to ne znači da odgajanje prestaje i kada odrastemo. Dapače, tada je odgajanje najvažnije, jer čovjek uči dok je živ. Ono što je neka osoba u svojoj mladosti i naučila o odgoju, to stečeno znanje će prenositi na svoju djecu te će se to prenositi generacijama. Jako je važno da čovjek zna kako se ponašati, kako djelovati u kojekakvim prigodama, a najvažnije je da slušamo druge jer će nas upravo oni podučiti odgoju i kulturi. Ako u našem djetinjstvu ignoriramo ono što nam naši bližnji dobronamjerno savjetuju, onda zasigurno nećemo uspjeti u životu. A tko voli neuspjeh? Po mome skromnom mišljenju, kultura je nešto što je najviše prihvaćeno i vrednovano i što najbolje prolazi u životu. Primjerice, koliko bi ljudi, kad bi ugledali lisnicu punu novca na ulici, uzeli ju i odnijeli na policiju kako bi se pronašlo vlasnika? Prilično sam siguran kako bi veći postupak bio onih koji bi samo prošli nesmetano ulicom ili čak ukrali sav novac, nego li onih koji bi učinili ono što je ispravno. Kultura je nešto što nas ništa ne košta, a u nekim slučajevima od nje možemo i prifitirati. Nobelovac Ivo Andrić je rekao: "Tko čini dobro, od njega se još više očekuje". To je istina, jer ljudi misle da jedno dobro djelo za sobom povlači još jedno. Tako bi itrebalo biti. Svatko bi trebao biti toliko odgojen da može spoznati kad je dobro učiniti dobro. Međutim, nekada naša kultura, odgojenost, iskrenost, dobrota i ostale pozitivne vrline mogu prekoračiti neku mjeru. To potkrjepljuje Konfucije citatom: "Tko je uljudan preko mjere, postaje dosadan". Iako je činiti dobro nešto osnovno što se u životu mora prakticirati, nekada se mora znati i granica. Nekada naša dobrota i naše vrline iskazane prema drugima mogu naštetiti isključivo nama samima. Ljudi trebaju prepoznati taj trenutak kada će reći: Stop! Ljudi trebaju prepoznati taj trenutak kada uvide da će im se njihova dobrota obiti o glavu, da su iskorištavani od strane drugih ljudi, da ti ljudi nečiju dobrotu iskorištavaju samo kako bi sebe što više podigli u nekoj sferi prozirne "dobre" osobe, koja ustvari žudi za tim da napakosti drugima.
Na kraju, rekao bih da čovjek kulturu i odgoj stječe u mladoj dobi, a kad odraste, samo ju nadograđuje. Kroz pametne i iskusne riječi naših roditelja, baka i djedova, štošta toga možemo naučiti o odgoju i kulturi što još uvijek ne znamo, jer naposljetku; to dvoje je naša najbolja životna plaća. Jedna francuska poslovica kaže: "Djeci su potrebitiji uzori, nego kritike". Ne zaboravimo da uzor ne mora izričito biti roditelj, dapače, može to biti susjed, poznata osoba, profesor... Zanimljiva mi je i izreka američkog pisca Dana Millimara: "Kad je učenik spreman, učitelj se pojavljuje posvuda". Još bih dodao, i time završio ovaj esej, da uz sve aktivnosti glavnu ulogu imaju obitelj i škola, te zaslužuju veliko poštovanje - jer im je primarna zadaća odvesti u boljitak za dobrobit novih generacija.
771 riječ Marko Vuletić, IV.1 (gimnazija)
