Bila sam u sudnici kad su čitali optužnicu Me(u)rsaultu
Moderni roman ''Stranac'' Alberta Camusa (Francuza, rođenog u Alžiru) napisan je dok se još u zraku osjećao miris krvi, čuo zvuk oružja i dok je svakog čovjeka obuzimao jecaj i tuga koje je donijelo pustošenje Drugoga svjetskog rata (1939.-1945.). Upravo zato u njemu ne manjka turobnog i hladnokrvnog ozračja.
Smjestim li se u prizor sudnice kao potpuno objektivna osoba koja stoji po strani, mogla bih dosta toga shvatiti, čak bez trunke naivnosti. Svi su već na svojim mjestima; sudac je ponosno zauzeo svoju visoku poziciju, tužitelj je spreman poput nekog lešinara ''oderati do kože“ mladog gospodina Me(u)rsaulta. Gledajući, odnosno zamišljajući ovu scenu, mislima mi prolazi jedna jako zanimljiva misao: ''Prijatelju, ne čekaj sudnji dan, svaki dan je sudnji dan.'' I naposljetku, čvrsto, samouvjereno, staloženo i smireno ulazi optuženik - Me(u)rsault. Dok polako korača prema svome mjestu biva proboden razdornim pogledima svih nazočnih jer naposljetku, ipak je on hladnokrvni ubojica i svi su oni bolji i vrjedniji od njega. Ili barem tako misle. Već nakon prvih pitanja misli mi stižu kao ''hladan tuš'' te shvaćam što je po srijedi. Naime, osobu koja je počinila ubojstvo trebalo bi ispitivati o pozadini, odnosno o motivima onog što je učinjeno. No, ovdje to nije bio slučaj. Me(u)rsaulta su ''bombardirali'' pitanjima o majčinoj smrti, pogrebu, njegovom ponašanju taj dan, dan poslije, o ljubavnici Marie… Uskoro sam začula rečenicu koja mi se motala mislima upravo u tom trenutku: ''Optužujete li ovoga čovjeka jer je počinio ubojstvo, ili jer je pokopao majku?'' Ovdje je osuda očito bila zbog ovog drugog jer su pronašli način kako sve ono što je učinio iskoristiti protiv njega. ''Ovaj čovjek nije ništa drugo nego Antikrist!"- uzviknuo je sudac. O Bože, kako teška optužba; nazvati nekoga Sotoninim sljedbenikom samo zato što nije pustio suzu za majkom i što je po njihovom mišljenju bezosjećajan. Me(u)rsault je ovdje oličenje jednog intelektualca, pojedinca koji je zasjenjen masom, osuđen od strane većine jer se suprotstavlja svemu ustaljenom, svemu što se smatralo uobičajenim i uvuklo se pod kožu svakog čovjeka poput nekog parazita koji se njime neprimjetno hrani i crpi njegovu snagu. Shvatimo li pozadinu cijele priče, optužnica Me(u)rsaultu bi zvučala upravo ovako: ''Iako je Vaše kazneno djelo ubojstvo, optužujemo Vas za Vašu bezosjećajnost, hladnokrvnost, intelektualnost i želju za korjenitom promjenom društva.''
Svi koji su pročitali ovaj roman, kao i oni koji su dobro informirani, znaju da je jedan svećenik na kraju bezuspješno pokušavao urazumiti Me(u)rsaulta da se pokaje za svoj grijeh. On je to do samog kraja odbijao, zbog jednog većeg cilja; promijeniti društvo vođen mišlju: ''Bogu se obraćamo samo onda kada želimo nešto nemoguće, a za ono moguće, dovoljni su nam ljudi.''
Karla Krmek, IV.2