Uvijek sam se voljela popeti i sjesti u potkrovlje svoje male kuće u jednu od soba iz kojih puca pogled na cijeli sutješki kraj. Soba, koja umjesto da živi ispunjena smijehom, strahom od čudnih zvukova i razgovora o osobnim temama, umire malo po malo. Sve što čujem u njoj je tupa tišina koja se nezgrapno udomaćila unutar sivih zidova.
Dok tako grebe, čupa, pije pa još malo čupa srce i sve oko njega, oči gledaju ono što bih mogla imati. Smaragdno zelene šume, narančaste krovove, plavetnilo vedroga i sivilo tmurnoga neba. Kada ih zatvorim, unutar tamnih kapaka stvaraju se i miješaju iluzije koje poput šarenoga, svjetlucavoga vrtloga ubrzavaju rad srca, čine kožu napetom, a osjetila zbunjenima dok tijelo nepomično stoji. Pokušavam zapamtiti što više dok uspomene naviru. Prsti mi gore od sjećanja na skidanje prašine i trave pokraj puta, uši bride od vihora i šapata podnevnog vjetra i ponovo osluškuju sve one riječi koje je donio iz starih vremena. Stara vremena dok je čitav ovaj kraj živio punim plućima. Mladost moga oca prenešena na me, zakopana u zemlji koja vrije od pustoši. U šljivama pod kućom urezani inicijali. Sjećanja. Oh, vraćaju svu bol i isplakane suze, suze koje same od sebe i bez pitanja padaju niz obraze i na mjestima deru kožu i tope kosti. Tih se suza sjetim svaki put kada napuštam rodni kraj. Iako znam da ću ponovo doći, osjećam bol koja me onesposobljava, baca i tone. Bol za tim suncem, kišom, vjetrom, kućom, šljivom, zidom, pogledom, tuđim vremenom, ...Bol za osjećajem pripadnosti i uzvišenosti.
Što je čovjek bez rodne grude? Nitko i ništa. Kažu da svatko ima svoje mjesto kojemu se vraća. Moje takvo mjesto je moja Kraljeva Sutjeska. Na svakom odlasku u njoj ostavljam dušu, a srce oslabljenog ritma nosim sa sobom na ispruženim i ispucalim dlanovima željnim sitnog kucanja drvene šargije. Bez Bosne ne vrijedi. Biti bez Bosne znači ne biti. Vjerojatno sam to samo ja, srasla zajedno s tom zemljom. I ona srasla u meni. I ostat će tako zauvijek.