Došašće je vrijeme iščekivanja najradosnijeg kršćanskog blagdana, rođenja Boga. Što ima radosnije od rođenja djeteta u obitelji?! Rođenja,a ne utjelovljenja jer mi kršćani vjerujemo da je Bog postao čovjek devet mjeseci prije rođenja, stoga blagdan utjelovljenja (Blagovijest) slavimo 25. ožujka.Za nas život počinje u trenutku začeća pa se zato i zalažemo da se poštuju prava i slobode svakog čovjeka, pa i onog koji još nije rođen.
Isusov prvi dolazak na zemlju postavio je temelje nove civilizacije – civilizacije ljubavi. Ljubav koju Bog objavljuje u Isusu Kristu ne posustaje pred izazovima zla i nasilja. Božić ruši sve zapreke koje razdvajaju ljude, narode i kulture, čineći ih braćom i sestrama u velikoj obitelji Božje djece. Svaki čovjek, bez obzira na boju, spol, rasu ili zanimanje ima isto dostojanstvo jer je dijete Božje. Božić, stoga, u sebi krije temeljnu poruku o čovjeku i njegovu dostojanstvu. Nažalost je za mnoge naše suvremenike tek blagdan djetinjstva uz kojeg se vežu lijepe uspomene: kićenje bora, odlazak na polnoćku, darivanje, blagovanje… No, Božić je puno više od djetinje idile. Božić nam je objavio tajnu o Bogu i čovjeku i omogućio nam novo gledanje na svijet, na sebe, na druge i na Boga. Bog postaje čovjekom da bi čovjek imao udjela u božanskom životu.Bog se ponizio kako bi čovjeka uzvisio.
I ovogodišnji Božić poziva nas na život dostojan čovjeka, božanski život. O ljepoti i zahtjevnosti božićne poruke najsnažnije nam govore životopisi svetaca. Na pamet mi pada svetac kojega pamtimo kao prvomučenika, a spominjemo prvi dan nakon Božića. Stjepan je prvi kršćanin koji je shvatio poruku i otajstvo Božića: ljubav prema svim ljudima, pa i neprijateljima. U mučeništvu sv. Stjepana najsnažnije je očitovana poveznica jaslica i križa. Prihvaćanje poruke Božića ne dokazuje se visinom bora, skupocjenim darovima, raskošnim gozbama, već ljubavlju koja će nas možda razapeti na križ, ali koja će nam zasigurno u jesen života otvoriti nebo jer je spremna oprostiti neprijatelju, željeti dobro onome tko na njega baca kamenje. Možda nam ovo graniči s ludošću, osobito u svijetu u kojem ljudi sve više „kamenuju jedni druge“. U jednom danu možemo čuti i pročitati tisuće riječi koje ubijaju poput najtvrđeg kamena. Baca se kamenje na ono što je čovjeku najsvetije. Nije lako podnositi udarce. Oni bole, ranjavaju, ubijaju, ponižavaju, obezvrjeđuju, razaraju... Ali, onog trenutka kad shvatimo da „ kamenje mržnje“ najviše ubija onoga tko ga baca, naša ljutnja pretvorit će se u milosrđe. Ljubav koju je svjedočio sv. Stjepan je Božja ljubav i zato je bio u stanju umjesto osude i kletve izgovoriti riječi: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“ Onog trenutkakad budemo spremni izgovoriti ove riječi, potvrdit ćemo svoje ljudsko i božansko dostojanstvo.
Mario Šimović, prof. vjeronauka