U razdoblju od 7. do 13. prosinca 2015. obilježen je svjetski Tjedan informatičke edukacije u kojoj su organizirana 198.982 događaja – Sata kodiranja – s preko 60 milijuna sudionika diljem svijeta. Povodom toga je 16. 3. 2016., u prostorijama Resurnog centra CPCD-a, održana završna svečanost "Sata kodiranja", najvećeg edukativnog događaja u Bosni i Hercegovini pokrenut od strane neprofitne organizacije Code.org iz SAD-a. Cilj tog projekta (koji je sponzoriran od mnogih organizacija poput Microsoft BiH, Authority Partners, R&S d.o.o., JICA, Coca-Cola HBC B-H d.o.o., Podravka d.o.o. i Didacta d.o.o.) bio je poticati mlade kroz kreativne i zanimljive načine ka programiranju, zanimanju budućnosti. Na svečanosti su bili nazočni svi učenici, nastavnici i škole koji su pobijedili u nagradnoj igri.
Događaj je otvorila direktorica CPCD-a, Aida Daguba, koja je tom prigodom naglasila važnost sudjelovanja svih učenika, nastavnika, te na koncu i samih škola. Spomenula je i činjenicu kako je u prošlom događaju iste vrste, BiH bila među 10 svjetskih država koji su u odnosu na cjelokupno stanovništvo države, imali najviše sudionika. Ove godine je u Satu kodiranja sudjelovalo preko 25 000 mladih ljudi i djece iz Bosne i Hercegovine koji su se susretali s pojmom programiranja. Na ovom događaju nagrađene su osnovne i srednje škole koje su sudjelovale s najvećim postotkom učenika.
Nagrađeni su i mnogi učenici, što iz osnovne što iz srednje škole, nagradnom igrom koja je nasumično izvlačila imena. Osnovnoškolci su za nagradu dobili CODE Box, a srednjoškolci, među kojima se nalazim i ja, Nives Tošić, su dobili dvotjednu praksu u Authority Partners-u koja će bit održana od 29. 6. do 8. 7. 2016. Učenici su uz osvojene darove dobili i priznanja za sudjelovanje koja će, vjerujem, od tog 16. 3. 2016. s ponosom visjeti na veoma vidljivom dijelu spavaće sobe ili dnevnog boravka.
Nives Tošić, IV.1
Ono što je većini ljudi svakodnevna rutina, kao što je biranje i obuvanje sparenih čarapa, osobama s Down sindromom jedan je od problema. Oni naime nisu u mogućnosti spariti čarape. Naoko jednostavna stvar biva problem, a možda zapravo i nije. Zato smo mi, učenici Srednje škole Čapljina, kao znak solidarnosti i potpore odlučili svoje čarape raspariti. Tako smo barem na jedan dan isti svi, a tako bi zapravo trebalo biti uvijek. Od svojih malih prijatelja možemo puno naučiti; oni koji imaju iskustvo susreta s osobama s Down sindromom tvrde kako su to susreti prepuni ljubavi, iskrene radosti i sreće, a to nam svima treba. Zbog svega ovoga sretno smo danas, ususret 21. ožujku: Danu sindroma Down, istaknuli svoje različite čarape i ponosno ih pronosali školom. I gle čuda, nitko nas nije čudno gledao. Svim svojim dragim prijateljima čiji su se kromosomi samo malo drukčije spojili, želimo sretan njihov dan!
Karla Krmek, IV.2
Učenici četvrtih razreda gimnazije (IV.1 i IV.2) sudjelovali su na odjelskom, zatim školskom natjecanju iz biologije koja organizira Zavod za školstvo Mostar. Najveći broj bodova na školskom natjecanju ostvarila je učenica iz IV.1 - Antoneta - Marija Buntić.
Učenica će predstavljati Srednju školu Čapljina na županijskom natjecanju u Mostaru.
Sretno, Neta!
Učenici drugih razreda gimnazije su sudjelovali na školskom natjecanju iz engleskog jezika koje organizira Zavod za školstvo Mostar.
Pobjednici školskog natjecanja su:
1. MIRNA MILANOVIĆ
2. MISLAV PRCE
3. BARBARA BAKALAR
U travnju će predstavljati Srednju školu Čapljina na županijskom natjecanju u Mostaru. Želimo im puno sreće!
Bila sam u sudnici kad su čitali optužnicu Me(u)rsaultu
Moderni roman ''Stranac'' Alberta Camusa (Francuza, rođenog u Alžiru) napisan je dok se još u zraku osjećao miris krvi, čuo zvuk oružja i dok je svakog čovjeka obuzimao jecaj i tuga koje je donijelo pustošenje Drugoga svjetskog rata (1939.-1945.). Upravo zato u njemu ne manjka turobnog i hladnokrvnog ozračja.
Smjestim li se u prizor sudnice kao potpuno objektivna osoba koja stoji po strani, mogla bih dosta toga shvatiti, čak bez trunke naivnosti. Svi su već na svojim mjestima; sudac je ponosno zauzeo svoju visoku poziciju, tužitelj je spreman poput nekog lešinara ''oderati do kože“ mladog gospodina Me(u)rsaulta. Gledajući, odnosno zamišljajući ovu scenu, mislima mi prolazi jedna jako zanimljiva misao: ''Prijatelju, ne čekaj sudnji dan, svaki dan je sudnji dan.'' I naposljetku, čvrsto, samouvjereno, staloženo i smireno ulazi optuženik - Me(u)rsault. Dok polako korača prema svome mjestu biva proboden razdornim pogledima svih nazočnih jer naposljetku, ipak je on hladnokrvni ubojica i svi su oni bolji i vrjedniji od njega. Ili barem tako misle. Već nakon prvih pitanja misli mi stižu kao ''hladan tuš'' te shvaćam što je po srijedi. Naime, osobu koja je počinila ubojstvo trebalo bi ispitivati o pozadini, odnosno o motivima onog što je učinjeno. No, ovdje to nije bio slučaj. Me(u)rsaulta su ''bombardirali'' pitanjima o majčinoj smrti, pogrebu, njegovom ponašanju taj dan, dan poslije, o ljubavnici Marie… Uskoro sam začula rečenicu koja mi se motala mislima upravo u tom trenutku: ''Optužujete li ovoga čovjeka jer je počinio ubojstvo, ili jer je pokopao majku?'' Ovdje je osuda očito bila zbog ovog drugog jer su pronašli način kako sve ono što je učinio iskoristiti protiv njega. ''Ovaj čovjek nije ništa drugo nego Antikrist!"- uzviknuo je sudac. O Bože, kako teška optužba; nazvati nekoga Sotoninim sljedbenikom samo zato što nije pustio suzu za majkom i što je po njihovom mišljenju bezosjećajan. Me(u)rsault je ovdje oličenje jednog intelektualca, pojedinca koji je zasjenjen masom, osuđen od strane većine jer se suprotstavlja svemu ustaljenom, svemu što se smatralo uobičajenim i uvuklo se pod kožu svakog čovjeka poput nekog parazita koji se njime neprimjetno hrani i crpi njegovu snagu. Shvatimo li pozadinu cijele priče, optužnica Me(u)rsaultu bi zvučala upravo ovako: ''Iako je Vaše kazneno djelo ubojstvo, optužujemo Vas za Vašu bezosjećajnost, hladnokrvnost, intelektualnost i želju za korjenitom promjenom društva.''
Svi koji su pročitali ovaj roman, kao i oni koji su dobro informirani, znaju da je jedan svećenik na kraju bezuspješno pokušavao urazumiti Me(u)rsaulta da se pokaje za svoj grijeh. On je to do samog kraja odbijao, zbog jednog većeg cilja; promijeniti društvo vođen mišlju: ''Bogu se obraćamo samo onda kada želimo nešto nemoguće, a za ono moguće, dovoljni su nam ljudi.''
Karla Krmek, IV.2
NA LIJEPO MJESTO ZAVEO ME PUT!
( A. G. Matoš, 1909.)
Usnula sam ružan san. Hrvatsku mi moju objesiše, na zid, zid srama. Tamni, mračni pejsaž sunce mi je skrio. Na kakvo li me lijepo mjesto zaveo put!? Ljubav, Dostojanstvo, Pravda, Poštenje, Istina… Gdje su nestale ove gorljive riječi hrvatske? Dugačak je njihov veličanstveni niz, predugačak za jedan život, ali i nedostižan, utopijski, neostvariv za moj narod. Lice mi miluje blijeda i napaćena žena, osramoćena i obješena. Jesu li to ruke moje Majke? Od stoljeća sedmog bdjela si mi nad bratom Hrvatom i njegovala moje sestrice. U tuđinu mnogi su te vodili, ali si se uvijek vraćala. Tinjala si poput ognja, ali nikada ugasla. Možda je ovo tvoje vrijeme spokoja u kriku surovosti, bola i krvi. Stazom (ne)sretne sudbine gledam kako gaze heroji. Heroji ili zločinci, pitanje je sada?! Sve se pobrkalo u smradnom blatu sudske nepravde, suludo i neshvatljivo… San, sjećanje i stvarnost miješaju se kao u vrtlogu. Pjesnik se pita na kakvo ga je to mjesto zaveo put. Više od dvije tisuće hrvatskih branitelja skončalo je u poraću Domovinskog rata od vlastite ruke pitajući se na kakvo ih je mjesto zaveo put. Tko smo, gdje smo i što želimo? I mi se danas to isto pitamo. ''Ja ne poučavam, ne svjedočim, ne objašnjavam, nego nastojim objasniti samoga sebe'' napisao je Eugene Ionesco, a ja mogu samo ustvrditi kako je teško biti čovjek u svijetu apsurda. Još je teže biti čovjek na litici opstanka, tj. najteže je objasniti sebe u zemlji bez oslonca. ''Zar sam ja spavao dok su drugi trpjeli? Spavam li ovog trenutka? Sutra, kad mi se bude činilo kao da se budim, što ću reći o ovome danu?'' (Samuel Beckett) Bez imalo patetike, s ogromnim suosjećanjem prema vlastitoj kuli od karata koja je u ovom trenutku dosegla vrhunac propasti i gaženju svih njezinih prava očituje se najdublja bol. Na pjesnikovu dušu snažno je utjecao mračni pejsaž društvenog stanja, očaj, shvaćajući da mu je domovina oduzeta. Boljela ga je nepravda, osmjesi na licima zločinaca, križ na plećima heroja. U ružnom snu, otvorenih očiju, s mačem u srcu i krvavim znojem na obrazima Sin gleda Majku na umoru. Jesu li Hrvati uistinu narod slugu poniznih, ovce bez dobrog pastira? Hrvatska je zemlja natopljena krvlju onih koji su branili sveto hrvatsko tlo – ''Ubijstva mjesto, tamno kao blud.'' Lijepo mjesto… ili zločinačka jama… Ironija te sintagme zazire duboko u povijest. Matoš je pjesmu ''1909.'' posvetio stotoj godišnjici rođenja Ljudevita Gaja usnuvši jedne kišne nedjelje u Krapini. U njemu je vidio vješala na kojima mu ''Hrvatsku njegovu objesiše''. Gaj je igrao glavnu ulogu, pa se tako izigrao te je bio sve do svoje smrti usred Zagreba politički mrtvac. On je narod probudio, ne znajući gdje leži njegov Sinaj. Podzemnog je duha izazvao, ali nije znao upregnuti pod svoj duh kao Faust. Taj isti Gaj ostavio je povijesno upozorenje da duh mora biti budan i raditi na hrvatskoj slobodi, jer će nam je uzeti oni koji snivaju planove i stvaraju svoje svjetove. Njima pripada pravo i prednost da prvi potegnu mač. I mi se danas, u 21. stoljeću borimo za egzistenciju, Sartrov "egzistencijalizam" koji je, po njemu - humanizam. Naša obveza je pokazati humanizam prema domovini, bližnjemu, sebi. Postajmo i opstajmo. Potrebno je nastaviti živjeti na ovom lijepom mjestu, ali nikada ne zaboraviti. Državotvorna svijest treba biti dio svakog Hrvata kojom će ostvariti jačanje nacionalnog identiteta. Hrvatska nije i neće biti zločinačka jama. Naš duh se mora podići iz mrtvila i prihvatiti realnost u kojoj obitavamo, a to je sloboda bivanja. Krhka je čašica slobode. Jedan udarac je dovoljan da poljulja njezino postolje i baci je u komadiće očaja. Sam čovjek gradi mjesto na koje će ga zavesti put.
Ivana Šutalo, IV.₁
Polaganje završnog ispita za učenike zanimanja tehničar za elektroenergetiku je 12.1.2016. (utorak) u 13 sati i 30 minuta u kabinetu 17.
Naš učenik, Vedran Šimunović, 11. listopada 2015. je posjetio jedan od najvećih gaming i tehnoloških sajmova u Europi – Reboot Infogamer u Zagrebu. Naime, Vedran ima kanal na popularnoj mreži Youtube zvani "Veki" koji broji oko 50.000 pretplatnika, što ga čini jednim od vodećih u Bosni i Hercegovini. Vedran je dobio poziv na sajam od organizatora koji su mu pokrili troškove puta i smještaja.
Tijekom pet dana sajam je posjetilo preko 80.000 zaljubljenika u igre i tehnologiju. Sajam se odvijao na Zagrebačkom velesajmu u četiri paviljona, točnije 12 000 četvornih metara. Na sajmu su se mogle isprobati najnovije igre brojnih stranih i regionalnih proizvođača.
Vedran je, kao jedan od zaljubljenika u igre i tehnologiju, u pet dana sajma doživio nezaboravno iskustvo i stekao mnogo prijatelja, te je već dobio poziv da posjeti sajam i iduće godine. Također je pozvan na Nexus Festival u Tuzli koji će se održati u travnju i na Balkan Tube Fest u Beogradu – najvećem regionalnom okupljanju Youtubera. Vedran očekuje da će njegov kanal do idućeg sajma doći do 100.000 pretplatnika što je nevjerovatan uspjeh za petnaestogodišnjaka koji u svojoj sobi snima razne video zapise i stavlja ih na Youtube. Bravo Vedrane!
Dina Goluža
Mostar, 18. 11. 2015.
Ministarstvo obrazovanja, znanosti, kulture i športa HNŽ-a, Zavod za školstvo i Pedagoški zavod Mostar upriličili su u sklopu aktivnosti Sajma srednjih škola grada Mostara "Mostovi prijateljstva" kviz "Obrazovanje bez diskriminacije" u prostorijama Koledža ujedinjenog svijeta i Gimnazije Mostar. U kvizu su sudjelovale sve srednje škole iz Grada Mostara, kao i srednje škole iz Konjica, Jablanice, Stoca, Čapljine i Ljubuškog.
Nakon unutarškolskih kvizova, po dva učenika s najvećim brojem bodova predstavljali su školu u zajedničkom timu na završnom kvizu. U kvizu je sudjelovalo dvadesetosam škola, te je formirano devet zajedničkih, mješovitih timova u kojima je bilo po šest učenika, po dvoje učenika iz triju različitih škola.
Prvo mjesto je osvojio tim broj 5, a u sastavu su bile Internacionalna privatna Gimnazija, Karađoz-begova medresa, Srednja škola Čapljina i Glazbena škola "Ivan Pl. Zajc". Drugo mjesto osvojio je tim broj 2 u sastavu Srednja škola Stolac i II. Gimnazija, dok je treće mjesto osvojio tim broj 1 u sastavu Gimnazija Mostar, Koledž ujedinjenog svijeta i Srednja turističko-ugostiteljska škola.
Kaže se bitno je sudjelovati,mislim da ipak nije tako, jer je svatko želio pobijediti. Uz znanje bila je vrlo važna brzina, pa smo tako uz pomoć znanja i malo sreće osvojili prvo mjesto, no to svakako ne bi bilo moguće bez kolega iz tima jer je zapravo nas osam (naš tim je bio izuzetak, jer su svi ostali timovi imali šest članova) funkcioniralo kao jedno. To je ono najvažnije, uspostavljanje "mostova prijateljstva“ i obrazovanja bez diskrimiknacije bez obzira kojoj nacionalnosti ili vjeroispovjesti pripadali.
Na kraju, Nikolina i ja, zahvaljujemo našim mentoricama profesoricama Anici Krešić i Ljiljani Vidić.
Antonela Perić, IV.2