Vukovar je grad i najveća hrvatska riječna luka na Dunavu, u hrvatskom dijelu Srijema. On je i upravno, prosvjetno, gospodarsko i kulturno središte Vukovarsko-srijemske županije. Vukovar je stari barokni grad. Medu mnoštvom vrlo atraktivnih građevina ističu se dvorac Eltz iz XVIII. st., barokne zgrade u središtu grada, franjevački samostan, župna crkva sv. Filipa i Jakova i dr. U neposrednoj blizini grada nalazi se i arheološko nalazište Vučedol. Osim nabrojanog, postoje još mnoge znamenitosti koje obilježavaju Vukovar. Nažalost, svaka pada u sjenu pred strašnim događajima koji su potresli ovaj grad i njegove stanovnike krajem prošlog stoljeća.Svi mi koji živimo na prostoru bivše Juge vrlo dobro smo upoznati s bliskom prošlosti koja nije bila nimalo blaga prema onima koji su u tom razdoblju živjeli. Najveće zlo koje čovjek može prouzročiti pogodilo je baš naše krajeve te kobne ''91. Počeo je Domovinski rat. Sobom je donio razaranje, tugu, bol, jad, glad, plač, muku i još mali milijun takvih nedaća. To zlo nije zaobišlo ni barokni gradić na Dunavu. Vukovar je grad koji se nalazi na granici sa Srbijom, državom agresorom u Domovinskom ratu. Taj položaj, nažalost, koštao ga je skupo. Srpsko je granatiranje sravnilo grad sa zemljom. Nakon tri mjeseca ogorčenih borbi, Vukovar je 18.11.1991. pao u srpske ruke. U toj agresiji, JNA i srpske paravojne postrojbe ubile su najmanje 1.739 osoba. Taj dan se obilježava svake godine kao Dan pada grada Vukovara. Na desetke tisuća ljudi tog dana sjati se u izmučeni gradić. Ove godine sam tu prigodu imala i ja. Pružena mi je čast da hodam ulicama tog grada-mučenika u koloni sjećanja. Prije toga posjetili smo i Vukovarsku bolnicu, koja također nije bila pošteđena bombardiranja i ratnog razaranja, iako se to protivi svima zakonima, pravilima i deklaracijama. Na samu bolnicu je dnevno padalo oko 900 granata. Ranjenici i bolesnici su bili smješteni u samom podrumu, no čak ni on im nije uvijek mogao pružiti siguran zaklon. Ta bolnica je i dan danas u funkciji, ali dio nje je postao i muzej. Na samom ulazu posjetitelje dočeka kirurški stolac, jedini koji je u ono vrijeme postojao u bolnici. Svaki ranjenik koji je bio primljen prešao je preko tog stolca. Dalje u unutrašnjosti sačuvana je rupa u zidu koju je sama granata napravila. Ta granata, u narodu poznata kao ''krmača'' probila se kroz nekolika katova i dospjela do samog podruma, gdje je jednom pacijentu pala točno između noga. Na sreću, nije eksplodirala, a pacijent je ostao neozlijeđen. Valja napomenuti da je taj čovjek bio srpske nacionalnosti. To je dokaz da je bolnica u Vukovaru primala sve ozlijeđene, što je i njihov posao, i nikakav rat to nije mogao promijeniti. Dublje u podrumu mogu se vidjeti sobe s krevetima i lutke od gipsa u prirodnoj veličini koje rekonstruiraju nesretne ljude. Prolazak kroz tu sobu utjerao je u mene jedan izrazito neugodan osjećaj. To je bila mješavina tuge, boli, bijesa, sažaljenja ali i jeze jer je sve izgledalo tako stvarno. Kao da je vrijeme stalo u tim podzemnim sobičcima. U hodniku su bile postavljene pločice s imenima pacijenata i podatcima od svakog dana ko je dovožen i odvožen iz bolnice i slično. Nakon ceremonije ispred bolnice kolona sjećanja je krenula, na čelu s vojnim postrojbama i djecom mučenika. Prolazili smo istim ulicama kojima su tog kobnog dana prije 24 godine prolazili nevini osuđenici na smrt. Njihov jedini zločin je bio taj što su bili Hrvati. Iznad nas je i nebo bilo tmurno, kao da i ono osjeća muku i tugu zbog nemilih događaja. Prošli smo pored dvorca Eltza koji ponosno stoji u svojoj ljepoti i sjaju. Niz ulice su se nizale barokne zgradice, obnovljene od rata. Ipak, nakon nekoliko lijepo uređenih zgradica izvirila bi i poneka neobnovljena, kao podsjetnik na prošla, ali ne tako davna vremena. Ubrzo je iznad nas nebo parao ogromni poznati vukovarski vodotoranj. Prije dvadeset i kusur godina, unatoč konstantnim bombardiranjima, ostao je uspravno. I dan danas ponosno stoji, odolijevajući vremenu i silnim granatama koje su ga pogađale svaki dan. Tek kad stanete ispod tog tornja, shvaćate koliko ste zapravo sitni. Iako je sav izranjavan i nedostaje mu vjerojatno 30% cigli od kojih je građen te je najbolji svjedok onoga što se događalo, danas je ponos i simbol Vukovara. Dok smo se udaljavali od vodotornja ispred nas se pružio pravac. Uz cestu je bio postavljen veliki transparent. Bio je dug sigurno dvadesetak metara. Na njemu su bila ispisana imena svih stradalih. Nakon što smo prevalili taj pravac ispred nas se pojavilo Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata. 938 bijelih križeva postavljeno je na mjesto gdje je pronađena masovna grobnica. Pored samih križeva postavljeno je i brončano spomen-obilježje s vječnim plamenom. Nakon mise kojoj smo nazočili uputili smo se na Ovčaru. Tu, 11 kilometara od samog grada nalazila se masovna grobnica u kojoj je bilo više od 200 ubijenih ljudi. Danas je tu spomenik u obliku sivog obeliska sa grlicom na kojem piše: "U spomen 200 ranjenih hrvatskih branitelja i civila iz vukovarske bolnice koji su smaknuti u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku.". Posjetili smo i spomen dom Ovčara koji je otvoren u jednom od hangara gdje su počinjeni ratni zločini. Ti hangari su bili ograđeni žicom te su u ratu služili kao koncentracijski logor. Unutra je mrak. Na zidu se izmjenjuju slike krvnički ubijenih ljudi, a u samom podu ispod njih se nalaze njihove osobne stvari koje su pronađene prigodom pronalaska njihovih tijela. Od dokumenata, ključeva, satova, slika pa sve do komada odjeće, sve je bilo postavljeno u sam pod i prekriveno staklom. U sredini sobe nalazi se rupa (ne znam kako bih drukčije nazvala) u kojoj se prikazuju imena ubijenih, koja idu prema sredini te rupe i onda nestaju. Na stropu hangara nalaze se 264 svjetla. Svako od njih označava po jednu žrtvu. Sve to djeluje jako potresno. Kada posjetite ta mjesta, te i sam Vukovar, tek onda osjetite svu težinu ožiljaka koje je rat ostavio, ne samo na građevine, ne samo na one koji su u tom ratu stradali niti samo na one koji su taj rat doživjeli i preživjeli, nego i na mlade koje na sreću ta pošast nije zahvatila. Možda oni nisu na svojoj koži doslovno osjetili rat, ali u ovom gradu to i ne moraju, jer njegove se posljedice još uvijek osjećaju u zraku. Danas, nakon toliko vremena, ostatak Hrvatske se oporavio, nastavio dalje i ide u smjeru razvoja. Ali to se ne događa i u ovom gradiću. Ovdje vrijeme kao da je stalo. Pristizale su u Vukovar razne humanitarne i novčane pomoći za obnovu grada. Ali sav novac svijeta nije dovoljan da se za tako kratko vrijeme oporavi. Grad se može oporaviti u smislu obnove zgrada i slično, ali ne mogu se tako lako obnoviti ljudska sjećanja i tuga za najmilijima. Kažu da su Vukovarci zaboravili kako se smijati. To je tužno, ali vjerojatno i istinito. No, ne treba odustajati. Prešli smo u novo stoljeće. Pred nama su neka nova vremena, bolja vremena. Ove tragedije ne treba zaboraviti, naprotiv treba veličati sve one koji su stradali od krvničke ruke za svoju domovinu. Ali ljudi moraju shvatiti da se trebaju trgnuti. Treba graditi bolji svijet za buduće naraštaje, postići neke rezultate, da bi se bar dio stanovništva koji se iselio vratio na svoju djedovinu. Sigurna sam da im na tuđoj grudi nema topline kao na rodnoj. Kad Vukovar živne, tad će se to i dogoditi. Vratit će epitet Bisera na Dunavu. ''Grad-heroj'' će ponovno zasjati.
ARZUHAL ( tur. / arap. ARZ-IHAL )
-reg. pisana molba; predstavka, memorandum
-izlaganje, predočavanje stanja.
Satrli ste cijeli grad,
napravili grdan kvar,
stog vam kažem, gospodo,
platit ćete Vukovar
Frančeska Čepo, IV.2
Dana, 27. 10. 2015. u dvorani hotela "Mostar" je održan završni sastanak Kepass projekta u kojem je sudjelovalo Ministarstvo obrazovanja, znanosti, kulture i sporta HNK s partnerima iz Italije, Slovenije, Hrvatske, Crne Gore i Albanije.
IPA projekt Kepass ili Program razmjene znanja u školskom sustavu Jadranske regije je međunarodni projekt koji za cilj ima integriranje školskih sustava Jadranske regije u oblastima koje će omogućiti poboljšanje i veću konkurentnost srednjoškolskog obrazovanja stvaranjem mogućnosti za mobilnost učenika i međusobno priznavanje srednjoškolskih programa i svjedodžbi. U tom projektu su učenici tri mjeseca boravili u stranoj državi te tamo pohađali školu. Našu školu, Srednju školu Čapljina su predstavljale tri učenice: Antonela Perić, Vanja Marić i Lidija Čutura. Antonela i Vanja su bile u Rovinju, Republici Hrvatskoj i pohađale su školu na hrvatskome nastavnom planu i programu, dok je Lidija bila u Italiji i pohađala je školu na slovenskom nastavnom planu i programu.
Na sastanku su sudjelovali predstavnici Ministarstva obrazovanja, znanosti, kulture i sporta HNK, ravnatelji škola sudionica, skrbnici te učenici uključeni u program. Držali smo prezentacije i iznosili svoja vrlo pozitivna iskustva i doživljaje o tromjesečnom boravku u školama zemalja partnerica. Ravnatelji i skrbnici su nam zahvalili i izrekli svoje mišljenje povodom nastavljanja projekta Kepass 2 te su se svi složili u želji nastavka ovog projekta. Iznosili smo ideje na koji način bi mogli poboljšati kvalitetu projekta. Nakon zaključka, svim sudionicima projekta su podijeljeni prigodni pokloni i uručene su im zahvalnice, te je uslijedio bogat objed.
Što se tiče same razmjene, to je bilo jedno nezaboravno iskustvo. Nismo mnogo dvojile kada je došlo vrijeme za prijavu. Bile smo optimistične, ali smo u sebi imale određenu dozu nesigurnosti. Riječima je nemoguće opisati što se sve dogodilo u ta tri mjeseca. Naučile smo drugi jezik, upile kulturu, stekle nova iskustva, upoznale nove ljude i putovale više nego ikada… Promijenile smo se, mnogo smo otvorenije i znamo što želimo u budućnosti. Upoznale smo sebe u drugom okruženju, disale drugi zrak. Zahvalne smo za sudjelovanje u jednom ovakvom projektu koji nam je omogućio stjecanje novih prijateljstava, poznanstava i upoznavanje načina života drugih područja. Nadamo se nastavku projekta kako bi buduće generacije naše škole imale prigodu iskusiti ovakvo nešto.
Lidija, Vanja (IV.1) i Antonela (IV.2)
"Dani jabuke 2015." je poljoprivredna manifestacija koja je održana u Goraždu u razdoblju od 15. do 17. listopada 2015.
U istom razdoblju je održano natjecanje u znanju učenika poljoprivrednih škola iz gradova BiH (Čapljina, Goražde, Brčko, Sarajevo, Busovača, Gradiška, Gradačac, Sanski Most, Velika Kladuša) i učenika iz jedne škole iz Crne Gore.
Iz naše škole su sudjelovali učenici iz III.g razreda (Robert Putica, Ana Ljubičić i Mišela Kalfić) zajedno s profesorima koji su ih pratili (Mariofil Rupčić i Ankica Alilović).
Naši učenici i profesori su s kolegama iz Goražda i Crne Gore posjetili imanje čovjeka koji je vodeći u proizvodnji u zaštićenim prostorima na području općine Goražde, pa čak i šire. Nakon toga su se učenici i profesori iz Čapljine i Gradiške uputili i u obilazak Višegrada, odnosno Andrićgrada koji je poznat po djelu "Na Drini ćuprija", našeg poznatog književnika Ive Andrića.
Učenici su se vratili prepuni pozitivnih dojmova, novih poznanstava i stečenih prijateljstava, te su znanje podigli na višu razinu.
Kako saznajemo, već su počele pripreme za sljedeću godinu i radovanja ponovnom susretu.
Mišela Kalfić, III.g
Početkom školske 2015. / '16. godine, predstavnici Japanske agencije za suradnju (JICA) donirali su našoj školi novu računalnu opremu. Oprema se sastoji od 20 osobnih računala s licenciranim operacijskim sustavom, laserskog pisača, višenamjenskog uređaja (pisač, kopir aparat i skener), prijenosnog računala, projektora i digitalnog fotoaparata. Zahvaljujući donaciji imamo moderan multimedijalni kabinet informatike.
Donacija je realizirana u okviru projekta "Modernizacija NPP-a informatike u BiH ", kojeg su potpisale nadležne obrazovne institucije u BiH, u svibnju prošle godine. Namjera projekta je promocija japanskih NPP-a i pratećih udžbenika iz informatike koji su već odobreni kao nastavno sredstvo na prostoru cijele Bosne i Hercegovine.
Učenici i djelatnici Srednje škole Čapljina zahvaljuju predstavnicima Japanske agencije za suradnju (JICA) i Vladi Japana na uručenoj opremi, koja će značajno poboljšati kvalitetu nastave iz informatike.
Dina Goluža
Iskustvo koje ću vjerojatno pamtiti cijeli život i koje će mi biti urezano duboko u sjećanje je nastup na Europskom šahovskom prvenstvu U16, održanom od 20.9. – 1.10.2015., u Poreču. Predivnih 11 dana u srcu istarskog poluotoka pružilo mi je nezaboravan provod te upoznavanje s nečim što je na visokoj razini organizacije međunarodnog natjecanja. Prije svega moram istaknuti da sam se premišljala po pitanju odlaska, uvažavajući posljedice koje će ostaviti za sobom, što veliki izostanak s nastave, što druge športske aktivnosti, te sam odlučila ne propustiti nešto tako "veliko", što se događa samo jednom u životu. Sa svojih tek 15 godina dobro sam se snašla u odsustvu roditelja i najbližih tako što sam upoznala puno ljudi iz cijele Europe. Odsjeli smo u Hotelu Pical koji je pružao brojne športske aktivnosti. Vrijeme nas i nije poslužilo, bilo je tmurno i hladno. Nismo imali prilike obići grad u potpunosti, ali barem jedan djelić jesmo. Sala za igranje bila je športska dvorana Žatika do koje smo dolazili autobusima, što svjedoči dobroj organizaciji prvenstva. Svojim plasmanom sam zadovoljna s obzirom da sam jedina bila bez rejting bodova i time smještena na posljednje mjesto u početnom poretku, igrom baš i ne, jer su pripreme bile vrlo, vrlo male zbog nemogućnosti uvjeta za neki jači rad. Odluka je pala u zadnji trenutak, pa je i to nekako bilo presudno za manjkanje priprema, ali ne smeta. Ovako sam se prelijepo oprostila iz svijeta šaha na jedan dostojanstven način. Evo, spomenut ću za primjer reprezentaciju Rusije jer je Rusija kroz povijest šaha jedna od vodećih sila. Njihovi natjecatelji su naporno radili da bi im nastup na europskom prvenstvu bio što bolji. Rusi su bili tako organizirani,po meni najfascinatniji. Nakon svake odigrane partije njihovog natjecatelja par trenera je analiziralo mogućnosti i tražilo odgovore na protivnikove poteze, pa baš i ne čudi što se u svakoj kategoriji među prvih 10 nalazio bar jedan Rus ili Ruskinja, a znalo ih je biti i po šest. Tako da uopće nisam nezadovoljna svojom igrom jer takve reprezentacije poput Rusije zaslužuju biti u samom vrhu. Partije su bile dosta iscrpne, to moram priznati. Iako svi misle da je šah jednostavno igrati, bez ikakvog fizičkog napora, to nije ni približno tomu. Nakon 4 sata razmišljanja i preko 100 različitih kombinacija, psihofizički postajete umorni i nije više lako razmišljati. Nakon svake partije bilo je potrebno dobro se naspavati, te odmorno krenuti u novu pobjedu ili poraz. Najzadovoljnija sam i najponosnija na prvu partiju koju sam pobijedila. Igrala sam opušteno i bez stresa pa je i to bilo presudno . Svaku sljedeću partiju sam imala neku odgovornost da moram pobijediti, ni sama ne znam zašto, tako su se i porazi bespotrebno nizali. Pribrala sam se i shvatila da je ovo svejedno veliko, neponovljivo iskustvo i da trebam uživati koliko mogu dok sam još tu. Tako da sam na kraju završila sa 3 pobjede, a smatram da igram za bar bod ili dva više. Na poraze je utjecalo i to što sam uzastopno izgubila dvije "dobivene" partije i bila iznervirana zbog toga. No, na samom kraju,nemam se čega stidjeti. Gledam to s pozitivne strane, 3/9 bodova nije malo za nekog tko dolazi iz malog grada i tko se bori na šahovskoj ploči s istreniranim i pripremljenim natjecateljima. Ponosna sam što sam se nenadano "progurala na visoko polje u šahu". Drago mi je da sam bila svjedok jednom europskom prvenstvu i što sam stekla mnoga prijateljstva i upoznala predivne ljude. I na kraju što reći osim da zahvaljujem svima onima koji su učinili ovo putovanje mogućim i koji su ga uljepšali.
Sanja Bilić, I.1
U ranim jutarnjim satima 17. listopada učenici drugih i trećih razreda Srednje škole Čapljina uputili su se u Crnu Goru. Krajnje odredište bio je čudesni manastir Ostrog, koji je smješten visoko na litici. Cijelim putem nas je pratilo dosta oblačno i kišovito vrijeme, što nas nije nimalo obeshrabrilo. Nakon više od četiri sata vožnje, stigli smo u podnožje planine koju je obasjavalo sunce i grijalo nas cijeli dan. Do samog manastira išli smo pješice, svladavajući oštre zavoje i visoke stepenice. Mnogobrojni hodočasnici, uronjeni u svoje molitve i zavjete, pobožno su prilazili manastiru. Sam manastir je ukrašen raznim ikonama, mozaicima i minijaturama. Impresivan pogled pruža se s balkona na vrhu, do kojega se dođe kroz zvonik. Tu smo uživali u prekrasnom pogledu na dolinu i fotografijama ovjekovječili nezaboravne trenutke. Kapelica u kojoj su smještene relikvije svetog Vasilija, stalno je ispunjena hodočasnicima, koji bi dok monarh moli, naglas izgovarali svoje zavjete. Nakon detaljnog obilaska manastira, kupili smo i suvenire za uspomenu. Na povratku do autobusa, obišli smo crkvicu i područje gdje borave monasi. Sretni, zadovoljni i duhovno ispunjeni, uputili smo se natrag u Čapljinu. Autobusom je odzvanjala pjesma i već se razmišljalo o novim putovanjima. U kasnim večernjim satima stigli smo u Čapljinu.
II. gimnazije
U petak, 25. rujna 2015. oko 13 : 30, učenici prvih i drugih razreda opće gimnazije u Čapljini uputili su se autobusima prema Međugorju. Cilj putovanja bila je muška zajednica Cenacolo u Bijakovićima, gdje su se, toplo dočekani, upoznali s radom zajednice te uvidjeli potrebu stalnog buđenja svijesti mladih ljudi kako bi se oduprli bilo kakvim ovisnostima. Sve što su učenici vidjeli u dvorištu ove zajednice odiše ručnim radom, a glavni majstori su upravo članovi zajednice. Izrađuju kamene pregrade, blokove, skulpture, uređuju prostorije, održavaju vrt i okućnicu. U zajednici je sve manje ovisnika o narkoticima, a sve više onih ovisnih o kocki, kladionici, računalima i računalnim igricama. Učenici su imali prigodu saslušati dva svjedočenja, na hrvatskom i engleskom jeziku. Dosta toga o samoj strukturi, povijesti te nastanku zajednice Cenacolo, rekao je ovisnik o klađenju, Marin iz Zagreba, koji je ujedno ispričao i svoju životnu priču. Na njegovu ispovijest nadovezao se Billy iz Sjedinjenih Američkih Država, koji je na engleskom jeziku govorio o svojim problemima s različitim opijatima i narkoticima. Nakon njihovih obraćanja, učenici su imali prigodu postavljati pitanja, koja su i na tečnom engleskom bila sasvim primjerena i ozbiljna. Dvosatno druženje proletjelo je u veoma vedrom ozračju, a slobodno vrijeme su učenici iskoristili za fotografiranje i kupovinu suvenira, čime izravno pomažu rad ove vrijedne zajednice.
II.1 , II.2